Sunja – mjesto u koje se vraćaju samo rode

Sunja, 27. srpnja 1991. 
12.700 stanovnika 

Tog je jutra Sunja bila gotovo prazna. Napetost u zraku mogla se rezati na kriške. Psi su lutali izgubljeni. Čak su i ptice prestale pjevati.

Zamišljena lica mladih policajaca koji su tek stavili hrvatski povijesni grb na čelo, poput mete, bez vojnog iskustva, otkrivala su odlučnost da brane svoje mjesto, svoje obitelji i svoju domovinu. Slušali smo Ružu hrvatsku.

Prije su stigle tužne vijesti da je pala Dubica, Kozibrod, Hrvatska Kostajnica i druga mjesta na Banovini. Noć prije dalekozorom smo s balkona policijske postaje promatrali pobunjene Srbe (koji su tražili odcjepljenje od Hrvatske i prisajedinjenje Srbiji) u mjestu Radonja Luka kako ukopavaju minobacače i određuju mete po Sunji. Bili smo tada prepušteni sami sebi. Oko zgrade policijske postaje Civilna zaštita postavljala je vreće s pijeskom. S redovite autobusne linije Sisak – Sunja oteti su mladi policajci i odvedeni u zatvor u Glinu, gdje su mučeni.

Lokalno stanovništvo Sunje slabo naoružano lovačkim naoružanjem razrađivalo je taktiku obrane.

Željeznički kolodvor Sunja – prva crta obrane

Limena glazba, nekada Big band orkestar, pod ravnanjem maestra Marijana Blagića (zadnji desno)

A onda je stigla prva minobacačka granata, u rano jutro tog 27. srpnja 1991, točno na Dan ustanka naroda i narodnosti SRH i SR BIH. Prigodno ih je taj dan palo 27. Uništene su trgovine, benzinska postaja, željeznička i policijska postaja, Vajda i zgrada Šumarije. Uslijedio je pješački napad iz smjera Četvrtkovca koji je odbijen.

Posavci, konji teški tonu, susjeda Franje rzali su u smrtnom hropcu pogođeni gelerima u drvenoj štali. Tužnim očima tražili su milost. Te godine rode su odletjele ranije.

Željeznička pruga bila je i ostala linija razgraničenja. Na kolosijeku broj 6 stao je teretni vlak pun žita. Prometnik Juraj pospremio je svoju zviždaljku i uzeo pušku. Sve napade koji su uslijedili tih dana odbijali su policajci redovnog i pričuvnog sastava policije i dragovoljci – stanovnici Sunje i okolnih mjesta.

Tek nakon nekoliko dana stigla je polovina 3. čete ZNG-a u ispomoć. Sve pravi i birani pojedinci naviknuti na borbe, odlučni i hrabri. Uz njih postali smo još ustrajniji u obrani. Hrvatski stijeg vijorio se na objektu vodotornja. I danas je tamo.

Potkraj srpnja u Sunju je stigao Žarko Peša, prvi regularni zapovjednik obrane. S njegovim dolaskom ustanovljen je štab i prvo organizirano djelovanje postrojbi neobičnih imena – Cucki iz Sunje, Leteća tvrđava B-52, Neuperni tulipani, Zlikači, Potopljeni štakori, Veprovi, Đipan divizija, Orkan... Nakon Peše u Sunju, preko skele u Kratečkom, stigla je tzv. Umjetnička četa na čelu s režiserom Slobodanom Praljkom, Svenom Lastom, Mirom Međimurcem... Gledam, ispred mene ljudina od gotovo dva metra u tradicionalnim njemačkim hlačama (Hosenträger), kariranoj košulji i gojzericama. Pomislio sam tada: Mili Bože, tko je ovaj? A on – on je postao i ostao legenda Domovinskoga rata. General Praljak. Osobno je obišao sve položaje i ukopao branitelje kako bi izdržali sve napade koji su uslijedili narednih godina. Bio je iznimno hrabar, obrazovan i nije dopuštao prigovore ni kukavičluk.

Tada je zapaljena Staza, mjesto udaljeno od Sunje. Neki su stanovnici ubijeni, neki protjerani. Kuće spaljene. Još se sjećam svoga imenjaka koji je svoju staru, nemoćnu baku donio na leđima preko mnogih polja kako bi joj spasio život. Neki nisu bili te sreće.

A borbe su postajale sve intenzivnije jer je neprijatelj imao direktivu zauzeti Sunju po svaku cijenu. Tako su pokušali i iz smjera Bobovca. Umalo im je to uspjelo, ali su vraćeni herojstvom domaćeg stanovništva, policijom i dragovoljcima iz Sunje. Sunja je bila iznimno važna jer bi s njezinim padom bio otvoren put neprijatelju prema Sisku i dalje prema Zagrebu. Govorili su: Zagreb se brani u Sunji!

Policajci Sunje, srpanj 1991.

Srušena crkva sv. Marije Magdalene

Posebno teški napadi na Sunju bili su tijekom prosinca 1991. Razaranja i stradanja bila su velika. Bili smo utučeni jer smo saznali da je neprijatelj ušao u Vukovar. Plač, jauk, ranjeni i poginuli na sve strane bili su tada svakodnevica Sunje. Više od tisuću granata dnevno nije otjeralo branitelje koji su ostali braneći svoja ognjišta. Govorili su: Trava je zelena, nebo je plavo – valjda će i nama sinuti sunce!

Radnici Elektre pod snajperskom vatrom svakodnevno su se penjali na stupove i vraćali svjetlost u Sunju. Ludost ili herojstvo – prosudite sami. Limena glazba, nekada Big band orkestar pod ravnanjem maestra Marijana Blagića, svirala je tih dana tužne pjesme na pogrebima poginulih branitelja.

Tijekom prvih napada ustanovljen je vojni sanitet, kojim je rukovodio dr. Mahmud Eid, Palestinac koji se zatekao u Sunji kao liječnik. Osobno je često izvlačio mrtve i ranjene i sanirao njihove ozljede kako bi živjeli. Poslije rata imao je problema s ostvarenjem mirovine jer nije imao hrvatsko državljanstvo. Tadašnjim ranjenima nije smetalo što ih spašava Palestinac.

Crkva sv. Marije Magdalene, srušena tornja, bez zvona, nijemo je tih godina pozivala na svetu misu. Obnovljena je, ali ostala ranjena kao i duše njezinih vjernika. Dvije kapelice izgradila su dva branitelja. Jedna je u mjestu Sunjsko Selišće – Đipan, a druga u Vedrom Polju kao zahvala Bogu za živote svih njezinih branitelja. Jednom su me pitali tko je pravi dragovoljac. Rekao sam: Moj kum Mika koji je ostavio dobro plaćen posao u Švicarskoj i došao u rat da bi tu ostao pet godina. To je srce, to je duša koja živi san o Hrvatskoj.

Dana 7. kolovoza 1995. branitelji Sunje, nakon teških gubitaka, izbili su na povijesnu granicu Hrvatske s BIH – na rijeku Unu – i uništili planove o stvaranju Velike Srbije.

Nakon Domovinskoga rata u Sunju su dolazili razni emisari – političari, privrednici, diplomati. Došli, obećali i otišli. Polako su s godinama i prestali dolaziti jer im se smanjilo biračko tijelo. Na rijeci Savi u mjestu Sunjsko Selišće stoje kameni temeljci, od Marije Terezije do današnjih dana, postavljani kao izborna obećanja ovih stoljeća. A mosta još nema. Nema ni obećanih tvornica, ni carinarnice, ni zgrada. Pitao me prijatelj zašto je Sunja slabo razvijena. Odgovorio sam: Jer se svakih desetak godina ovdje ratuje. Prvi smo na udaru!

Škola ove godine upisuje petnaestak prvašića. Poslije potresa srušene su neke kuće u središtu Sunje, a ostala su samo prazna zemljišta kao obećanje da će se nešto izgraditi i fotografije našeg Mate koji prikazuju Sunju kao razvijeni gradić 1920-ih godina prošlog stoljeća.

Djeca koja prolaze biciklima ne pozdravljaju me više hrvatskim jezikom. Druga generacija, kažu, njihovi su roditelji otišli u Njemačku, Irsku, Norvešku… i znaju da su Hrvati. Treća neće znati svojih predaka. Sudbina po riječima pjesme Dražena Žanka „raselit ih triba, da ih manje ima – nisu tu ni bili, tad će reći svima“.

Ponekad se ubije branitelj, a ja razmišljam je li se ubio sam ili je to učinio nemar i svi mi koji smo dopustili da bude tako.

A Sunja? Sunja još živi samo od sjećanja na slavne dane svoje prošlosti i svoje umrle heroje.

U Hrvatskoj, Sunja,
27. srpnja 2023. 
2.700 stanovnika